Noć

Ujutro bi Majčica Alekseja Petroviča gromoglasno zijevala: hura, u boj, novo jutro pršće u prozor; kaktusi blistaju, treperi zavjesa; zalupila su se vrata noćnoga carstva; zmajevi, gljive i strašni patuljci propali su pod zemlju, život trijumfira, glasnici trube: novi je dan! novi je dan! tra-la-la-la!

Majčica hitro češe rukama proćelavu glavu, zbacuje modrikaste noge s visokog spavaćeg postolja – neka malo vise i razmisle: kako je teško po čitav dan vući sto trideset kilograma što ih je Majčica nakupila za osamdeset godina.

Aleksej Petrovič otvorio je očice; tiho s tijela sanje otječu; padaju u zaborav, i zadnje vrane u mrak odlijeću, skupivši svoje snovite, dvosmislene rekvizite, prekinule su predstavu do ponovnog viđenja. Propuh slatko zapljuskuje ćelu Alekseja Petroviča, izrasla čekinja bocka dlan. Je li vrijeme za ustajanje? Majčica će sve udesiti. Majčica je tako golema, velika, široka, a Aleksej Petrovič je tako malen. Majčica umije, svuda se ona probije. A on – zakašnjeli dječačić, maleni grumenčić, greška prirode, isprdak, iscjedak, mućak, kukolj, predodređen za oganj, koji se slučajno uvukao među svoju zdravu subraću kada je Sijač široke ruke razbacivao Zemljom punokrvna zrnca života. Već je vrijeme za ustajanje ili je rano? Ništa ne pišti. Majčica obavlja jutarnji obred: trubi u maramicu, navlači na stupove nogu pucketave čarape te ih steže ispod podbuhlih koljena prstenčićima bijelih gumica. Na čudovišne grudi navlači platneni skelet s petnaest puceta; zakopčati ih iza zacijelo je nezgodno. U Majčičinu zenitu pustila je korijenje sijeda punđa; iz čiste noćne čaše prhnut će, tresući se, osvježeni zubi. Majčičina fasada skriva se ispod bijelog plastrona s kanelurama, i, zaklanjajući vrpce na leđima, podstavu, zadnju stranu, vatrogasne ljestve, izlaze u nuždi, čitavo to veličanstveno zdanje prekriva čvrsti plavi kožuh. Palača je na nogama.

Zbirka priča Noć izišla je 2001.

Sve je dobro što ti činiš, Majčice. Sve je ispravno.

Na katu su svi već budni, uzvrtjeli se, raspričali se svi Muškarci i Žene. Lupaju vratima, klokoće voda, zvekeće iza zida. Jutarnji se brod spustio s navoza, reže plavu vodu, jedra se pune vjetrom, gizdavi putnici, smijući se, čavrljaju na palubi. Kakve li nas zemlje čekaju? Majčica – za kormilom, Majčica – na kapetanskom mostu, Majčica je na vrhu jarbola zagledana u svjetlucavo mreškanje vode.

– Alekseju, diž’ se! Brijati se, prati zube, oprati uši! Čisti ručnik da si uzeo. Zatvori pastu! Pusti vodu, ne zaboravi. I ništa tamo ne diraj, dobro? 

Dobro, dobro, Majčice. Kako ti to sve ispravno govoriš. Kako je odmah sve jasno, kako su se otvorili horizonti, kako je pouzdano ploviti s iskusnim kormilarom! Raširene su šarene starinske karte, putanja je obilježena crvenim točkicama: evo tu je strašni lav, a na ovoj obali – nosorog; ovdje je fontanica u obliku kita, a gle tamo – najstrašnija, okata, repata Sirena, skliska, pogubna i zamamna.

Sada se Aleksej Petrovič umiva, dovodi se u red; Majčica odlazi provjeriti da nije što zamrljao, jer će susjedi opet zvocati; a zatim bi trebalo nešto i prigristi! Što li nam je Majčica danas pripremila? U kupaonicu se treba provlačiti kroz kuhinju. Starice mrmljaju pored zagrijanih štednjaka, pirjaju otrov u šerpicama, podmeću korijenje strašnih trava, urokljivim pogledima prate Alekseja Petroviča. Majčice! neka me ne vrijeđaju.

Malčice je poprskao po podu. Joj-joj.

Na hodniku je već gužva: Muškarci i Žene odlaze, galame, provjeravaju ključeve, novčanike.

Vrata na uglu s matiranim staklima širom su otvorena; na pragu stoji bestidna Sirena; smijulji se, namiguje Alekseju Petroviču; sva se podbočila; osjeti se po Cigaretama, izbacila Nogu, bacila udicu: de zagrizi, a? Ali Majčica spašava, ona već juri kao lokomotiva, tutnji crvenim kotačima, bruji: mič’ se s puta!

– Sram te bilo! Goni se kad ti kažem! Kako možeš… još prema bolesnom čovjeku!..

– Ha-ha-ha! – ne boji se Sirena.

Bris – u sobu. Spašavaj se. Uh-h-h. Žene – strašno. Čemu one – tko bi ga znao, ali sve je to vrlo opasno. Prolaze pored – miruše tako… i imaju – Nožice. Na ulici ih je jako puno, i po kućama, i u onoj, i u toj, i u ovoj, za vratima, pritajile se, nešto rade, izvijaju se, rovare, hihoću; znaju, a neće da kažu Alekseju Petroviču. Evo sad će on sjesti za stol i razmišljat će o Ženama. Jednom ga je Majčica povela sa sobom izvan grada na plažu; tamo ih je bilo sijaset. Bila je tamo isto jedna… valovita neka vila… kao pudlica… svidjela se Alekseju Petroviču. On joj prišao blizu i stao promatrati.

„Gle ga, što blejiš?“ – graknula je vila. – „Marš, kretenu jedan.“

Majčica je ušla s kipućim loncem. On proviri, kad ono ružičasti nosići hrenovčica. Obradovao se. Majčica postavlja, miče, briše. Nožić se izmiče iz prstiju, rezucka nešto sa strane, po gumenom stolnjaku.

Rukom, rukom uzmi hrenovku!

Ah, Majčice, zvijezdo vodiljo! Zlatna moja! Ti ćeš sve tako mudro urediti, sve ćeš čvorove rasplesti! Sve slijepe ulice, sve labirinte nerazumljivoga, neprohodnog svijeta srušit ćeš moćnom rukom svojom, zbrisat ćeš sve prepreke – i, evo, ravne, utabane staze! Hrabro učini još jedan korak! A poslije – opet je sve isprevrtano i naglavce.

Aleksej Petrovič ima svoj vlastiti svijet – u glavi, onaj pravi. Tamo je sve moguće. A ovaj vanjski je – loš i krivi. I jako je teško zapamtiti što je dobro, a što loše. Oni su ovdje dogovorili, utanačili, napisali Pravila, i to jako komplicirana. Naučili ih, imaju dobro sjećanje. A njemu je teško živjeti po tuđim Pravilima.

Majčica je nalila kavu. Kava ima Miris. Popiješ je – i on prijeđe na tebe. Zašto se ne smije napućiti usne u trubicu, škiljiti u usta i njušiti samoga sebe? Pa neka se Majčica i ljuti!

– Alekseju, kakvo je to ponašanje!

Poslije doručka počistili su stol, postavili ljepilo, karton, škarice, zavezali Alekseju Petroviču salvetu oko vrata: lijepit će kutijice. Napravi sto komada – odnesu u ljekarnu. Novaca dobiju. Aleksej Petrovič jako voli te kutijice, teško mu je rastajati se s njima. On ih želi neprimjetno sakriti, ostaviti ih sebi barem malo, ali Majčica budno prati i oduzima.

A onda ih strani ljudi odnose iz ljekarne, jedu iz njih bijele kuglice, a kutijice kidaju i odbacuju! Bacaju ih ravno u kante, i ne samo to – kod njih je u stanu, u kuhinji, u kanti za smeće vidio pokidanu, izgaženu kutijicu s opuškom unutra! Strašan crni gnjev obuzima tada Alekseja Petroviča, on sijeva pogledom, pršće slinu, zaboravlja riječi, plamene pjege iskaču mu pred očima, i tad bi mogao ugušiti, raskomadati nekoga! Tko je to napravio! Tko se usudio! Izlazi, hajde! Zasukuje rukave: gdje je?! Majčica trči, umiruje, odvodi razjarenog Alekseja Petroviča, otima mu nož, čupa čekić iz njegovih grčevito stisnutih prstiju. Muškarci i Žene se tada boje i ne miču se, šćućureni u svojim sobama.

Sunce se premjestilo na drugi prozor. Aleksej Petrovič je gotov s poslom. Majčica je usnula u naslonjaču, hrče, grgoće obrazima, pišti; pšć-šć-šć-šć… Aleksej Petrovič što može tiše uzima dvije kutijice, o-pre-zno, na pr-sti-ma, cap-cap-capica – ide prema krevetu – pa-žlji-vo stavlja ih ispod jastuka. Noću će ih izvući i ponjušiti. Kako miriše ljepilo! Mekano, kiselo, prigušeno, kao slovo „F“.

Majčica se probudila, vrijeme je za šetnju. Niz stepenice, ali samo ne liftom – ne smije se zatvarati u lift Alekseja Petroviča: počet će lupati, cviliti kao zec; kako ne razumijete – vuku, vuku za noge, odvlače dolje!

Majčica plovi naprijed, pozdravlja se s poznanicima. Danas odnosimo kutijice: neugodno. Aleksej Petrovič za inat vuče nogu za nogom: ne da mu se u ljekarnu.

– Alekseju, uvuci jezik!

Sunce je zašlo za visoke zgrade. Zlatna stakla gore ispod samih krovova. Tamo žive posebni ljudi, ni slični nama: lete kao bijeli golubi, prelijećući s balkona na balkon. Glatka im pernata prsa, a lice ljudsko – ako takva ptica sjedne na tvoju ogradicu, pogne glavu, zaguguće – i ako joj se zagledaš u oči, zaboravit ćeš ljudski jezik, sam ćeš zacvrkutati kao ptica i uskakutati se maljavim nožicama po šipci u krletci.

Ispod horizonta, ispod zemaljske peke, pokrenuše se divovski kotači, stadoše namatati čudovišni remenski pogoni, zupci vuku sunce gore, a mjesec dolje. Dan se umorio, skupio bijela krila, leti zapadu, golem, u širokom odijelu, maše rukavom, prosipa zvijezde, blagoslivlja one koji hode po Zemlji što se hladi: doviđenja, doviđenja, sutra ću opet doći.

Na uglu prodaju sladoled. Uh, kako bih sladoled! Muškarci i Žene – ali osobito Žene – guraju u kvadratni prozorčić novčanice i dobivaju hladni hrustavi fišekić. Smiju se; bacaju na zemlju i priljepljuju na zid okrugle ljepljive papiriće, razjapljuju usta, oblizuju crvenim jezicima slatko igličasto inje.

– Majčice, sladoleda!

– Ti ne smiješ. Ali baš, baš bih jako htio! Uh, kako bih ga! Kad bih imao onaj novčić, kao drugi Muškarci i Žene, srebrnkasti, onaj što bliješti; ili onu žućkastu novčanicu, što miriše po kruhu – njih isto uzimaju u kvadratnom prozorčiću! Aj, jaj, ja, da mi je, oni sve mogu, njima svima daju!

– Alekseju! Ne vrti glavom!

Majčica najbolje zna. Slušat ću Majčicu. Samo ona zna pravu stazu kroz šikare ovoga svijeta. Ali kad bi se Majčica okrenula… Trg Puškina.

– Majčice, Puškin – on je pisac?

– Pisac.

– I ja ću biti pisac.

– Sigurno ćeš biti. Ako želiš – bit ćeš.

A zašto ne bih bio? Ako želim – bit ću. Uzmem papir, olovku i budem pisac. I to je to! On će biti pisac. To je u redu.

Navečer bi Majčica sjela u široki naslonjač, spustila naočale na nos i začitala se: 

Oluja nebesa skriva,
mećave ih zamrače,
načas kao zvijer zavija,
kao dijete zaplače.*

Čudo jedno kako se to sviđa Alekseju Petroviču! On se sav trese od smijeha, otkrivajući žute zube, veseli se, topće nogama.

načas kao zvijer zavija,
kao dijete zaplače.

Baš tako riječi dođu do kraja – i natrag se okrenu, pa ponovo dođu – pa se natrag okrenu.

Olu, jane, besa, skriva,

meća, veih, zamra, če!

načas, kao, zvijerza, vija,

kao, dijete, zapla, če!

Jako dobro! Ona baš tako zavija: u-u-u-u-u!

– Tiše, tiše, Alekseju, smiri se!

Nebo je prekriveno zvijezdama. One su poznate Alekseju Petroviču: malene svjetleće perlice, koje same od sebe vise u crnoj praznini. Kada Aleksej Petrovič leži u postelji i želi zaspati, noge mu same počnu rasti prema dolje, dolje, a glava – prema gore, gore, do crne kupole, i sve prema gore, a onda se zaljulja – kao vrh drveta za oluje, a zvijezde kao sitan šljunak stružu o njegovu lubanju. A drugi Aleksej Petrovič, onaj unutra, sav se ježi, ježi, uđe u se, propadne u makovo zrno, u iglenu oštricu, u mikrob, u ništa, i, ako ga ne zaustaviš, ode ti on tamo skroz. Ali vanjski, divovski Aleksej Petrovič, ljulja se kao omorika, raste, grebe ćelom po noćnoj kupoli, ne da malom da se pretvori u točku. I ta dva Alekseja Petroviča – jedno su te isto. I to je jasno i ispravno.

Kod kuće se Majčica razodijeva, ruši svoje danje tijelo, navlači crveni kućni ogrtač i postaje jednostavnija, toplija, jasnija. Aleksej Petrovič htio bi Majčici u krilo! Ne izvodi gluposti! Majčica odlazi u kuhinju. Nešto je dugo nema. Aleksej Petovič provjeri jesu li kutijice na mjestu, ponjuši ih, riskira – izađe na hodnik. Vrata na uglu, gdje noćima hihoću Sirenini gosti, su odškrinuta. Vidi se bijeli krevet. Gdje li je Majčica? Da nije tamo? Aleksej Petrovič oprezno viri kroz otvor. Nigdje nikoga. Možda se Majčica skrila iza ormara? Da uđem? Soba je prazna. Na Sireninu stolu stoje – otvorene konzerve, kruh, odgrizen krastavac. I još – novčanica žute boje i srebrne kovanice. Novci! Uzeti novce, sjuriti se tamnim stubištem u labirint ulica, pronaći kvadratni prozorčić, tamo će dati slatku hladnu čašicu!

Aleksej Petrovič grabi, zvecka, obara, bježi, zalupi vratima, glasno, ubrzano diše, spotiče se. Ulica. Mrak. Kud sad? Tamo? Ili ovamo? Što to ima u šaci? Novce! Tuđe novce! Novci prosijavaju kroz dlakavu šaku. Da gurnem ruku u džep. Ne, svejedno će prosijavati. Tuđe novce. Uzeo je tuđe novce! Prolaznici se okreću, šapću jedni drugima: „Uzeo je tuđe novce!“ Ljudi se priljubili uz prozore, gurkaju jedni druge: maknite se da vidim! Gdje je? Eno ga tamo! Ima novce! A-a, uzeo si?! Aleksej Petrovič bježi u mrak. Zvec, zvec, zvec, zvec – zveckaju kovanice u džepu. Čitav je grad pohrlio na ulice. Prozorski kapci širom se otvaraju. Iz svakog se upire prstima, sijeva očima, plaze dugački crveni jezici: „Uzeo je novce!“ Pustite pse! Zavijaju vatrogasna kola, razmotavaju crijeva: gdje je? Za njim! Leti sumanuto izluđen Aleksej Petrovič! Da mi je baciti ih, strgati ih s ruku, što dalje, što dalje, evo ih, evo! Nogom! Nogom! Izgaaa-zzz-iiii-ttttt-iii. Ovako… Sve ih… Ne dišu. Umuknuli su. Prestali. Obriše lice. Tako. A kud sad? Noć. U haustorima su se postrojili crni vukovi: čekaju. Krenut ću natraške. Prevarit ću. Dobro je. Zagušljivo je. Otkopčat ću se. Sve ću otkopčati… Dobro je. A sad? Prođu Žene s Nogama. Okrenu se. Dobace nešto. Znači tako?! Što-o-o? Meni?! Ja sam – vuk! Idem natraške!!! Aha, prepale se? Sad ću ja vas stići, zgrabiti, da vidimo što će vam takve Noge! Zaletio se. Krik. A-a-a-a! Udarac. Nemojte! Udarac. Muškarci smrde po Cigaretama, udaraju u trbuh, u zube! Ne treba više!.. Pusti, ostavi ga – vidiš da… Idemo.

Aleksej Petrovič naslonio se na oluk, pljuje crne ispljuvke, cvili. Malešan je, malešan, i sam samcat, izgubio se, greškom si ti došao na ovaj svijet! Odlazi odavde, nije on za tebe! Glasno zavija Aleksej Petrovič dok prema zvijezdama uspravlja unakaženo lice.

Majčice, Majčice, gdje si? Majčice, crn je put, glasovi su nijemi, u neprohodnu močvaru vode stazice! Majčice, plače, umire tvoje dijete, jedino, milo, dugo očekivano, napaćeno!..

Trči Majčica, Majčica je zadihana, proteže ruke, vrišti, grabi, pritišće na grudi, opipava, ljubi. Majčica rida – našla sam, našla!

Majčica vodi za uzdu Alekseja Petroviča u topli brlog, u meko gnijezdo, pod bijelo krilo.

Umiveno i natečeno lice. Aleksej Petrovič jeca za stolom, sa salvetom oko vrata.

– Hoćeš li kuhano jaje? Onako, meko?

Aleksej Petrovič kima glavom: da, hoću. Kuca zidni sat. Tišina. Ukusno vruće mlijeko, mekano, kao slovo „N“. Upali se lampica u glavi. Da! Htio je…

– Majčice, daj ovamo papir i olovku! Brže! Bit ću pisac!

– Bože moj! Muko moja! Otkuda ti to sad… Daj, ne plači, smiri se, dat ću ti; pričekaj, moraš obrisati nos.

Bijeli papir, oštra olovka. Brže, brže, dok nisam zaboravio! On sve zna, on je shvatio svijet, shvatio je Pravila, prozreo je tajnu vezu događaja, prozreo je zakone sjedinjenja milijuna komadića razjedinjenih stvari! Munja je ozarila mozak Alekseja Petroviča! Nemiran je, mumlja, grabi list, laktom miče čaše ustranu, i, sam zaprepašten svojim radosnim preporodom, brzo, krupnim slovima zapisuje upravo stečenu istinu: „Noć. Noć. Noć. Noć. Noć. Noć. Noć. Noć. Noć. Noć.“

* Prva strofa pjesme Zimska večer
A. S. Puškina u prijevodu Fikreta Cacana